Iz Bhavišya Purane
Pobožni i sveti Yudhišthira Maharaja upita: „O Gospodine, tako si nam lijepo opisao slave Saphala ekadašija koji nastupa u vrijeme tamne četrnaestodnevnice (krišna pakša) mjeseca Pauša (prosinac – siječanj). Sada Te molim da budeš milostiv prema meni i u detalje mi objasniš ekadaši koji nastupa za vrijeme svijetle četrnaestodnevnice (šukla ili gaura pakša) ovog mjeseca. Kako se zove i koje se božanstvo treba obožavati na taj sveti dan? O Purušottama, o Hrišikeša, također Te molim reci mi kako te se može zadovoljiti na taj dan.“
Gospodin Šri Krišna odgovori: „O sveti kralju, za dobrobit cijelog čovječanstva ispričat ću ti kako se pridržavati posta na Pauša-šukla ekadaši. Prije sam objasnio kako se svi trebaju pridržavati pravila i propisa ekadaši vrate najbolje što mogu. Ove napomene također se odnose i na ekadaši nazvan Putrada, koji uništava sve grijehe i uzdiže osobu u duhovno prebivalište.
Svevišnja Božanska Osoba Šri Narayana, prvobitna Osoba, božanstvo je koje se obožava na ovaj ekadaši. Svojim vjernim bhaktama sa zadovoljstvom ispunjava sve želje i štiti ih od svih nevolja. Zato u sva tri svijeta (nižim, srednjim i višim planetarnim sustavima) za sva živa i neživa bića ne postoji bolje božanstvo od Gospodina Narayane.
O kralju, sad ću ti ispričati povijest Putrada ekadašija koji otklanja sve grijehe, a onome tko ga se pridržava donosi slavu i mudrost.
Nekoć davno postojalo je kraljevstvo Bhadravati kojim je vladao kralj Suketuman. Njegova kraljica bila je slavna Šaibya. Kako nije imao sina, mnogo je vremena provodio razmišljajući, „Tko će nastaviti moju dinastiju kad ja nemam sina?“ Tako je kralj dugo meditirao s religioznim stavom razmišljajući, „Gdje da odem? Što da učinim? Kako mogu dobiti pobožnog sina (putra)?“ Zbog toga kralj Suketuman nije mogao pronaći zadovoljstvo nigdje u kraljevstvu. Uskoro je sve više i više vremena provodio u ženinoj palači sumanuto razmišljajući kako dobiti sina.
Zbog toga su oboje, i kralj Suketuman i kraljica Šaibya, bili jako nesretni. Čak i kad bi ponudili tarpanu (žrtvovanje vode za svoje pretke), u svojoj su nevolji mislili da je nepitka kao i prokuhana voda.
Mislili su da će kad umru postati izgubljene duše (duhovi) jer neće imati potomaka koji će im ponuditi tarpanu. Kralja i kraljicu posebno je uznemirivala činjenica da ubrzo ni njihovim precima neće imati tko ponuditi tarpanu.
Nakon spoznaje o nesreći koja će zadesiti njihove pretke, kralj i kraljica postali su još nesretniji i niti jedan ministar, prijatelj ili rođak nisu ih mogli oraspoložiti. Kralju ni njegovi slonovi, ni konji, ni vojska nisu pružali utjehu i na kraju je postao trom i bespomoćan.
Kralj je razmišljao, „Rečeno je da je brak bez sinova uzaludan. Ustvari, za obiteljskog čovjeka koji nema sina i njegovo srce i raskošan dom su prazni i nesretni. Čovjek lišen sinova ne može ispuniti obveze koje ima prema precima, polubogovima (devama) i ostalim ljudskim bićima. Stoga bi svaki oženjeni muškarac trebao nastojati začeti sina, to će mu donijeti slavu u ovom svijetu i na kraju će dostići nebesko kraljevstvo.
Sin je dokaz svih pobožnih aktivnost koje je muškarac vršio u stotinu prošlih života i takva je osoba zaslužila dug život na ovom svijetu zajedno s dobrim zdravljem i velikim bogatstvom.
Onaj tko u ovom životu ima sinove i unuke obznanjuje da je u prošlosti obožavao Gospodina Višnua, Svevišnju Božansku Osobu. Veliki blagoslovi kao što su sinovi, zdravlje i oštra inteligencija postižu se samo obožavanjem Vrhovnog Gospodina, Šri Krišne. To je moje mišljenje.“
Razmišljajući tako, kralj nije imao mira. Bio je tjeskoban danima i noćima, od jutra do mraka, od kad bi navečer legao u krevet pa sve do izlaska sunca ujutro. Snovi su mu uvijek bili jednaki, puni velikih briga.
Pateći od učestale tjeskobe i strepnje, kralj Suketuman odlučio je skratiti si muke i počiniti samoubojstvo, ali kad je shvatio da se samoubojstvom osoba vraća u pakleno stanje ponovnog rođenja, odustao je od te zamisli.
Kad je kralj uvidio da se postupno uništio tjeskobom zbog nedostatka sina, osedlao je konja i sam odjahao u gustu šumu. Nitko, ni svećenici ni brahmane iz palače, nisu znali gdje je otišao.
U toj šumi koja je bila puna jelena, ptica i drugih životinja, kralj Suketuman besciljno je lutao. U šumi je raslo raznoliko drveće i grmlje, kao što su smokve, bilva (bel fruit), datuljine palme, nangka (jackfruit), bakula, saptaparna, tinduka i tilaka, kao i šala, tala, tamala, sarala, hingota, arjuna, labhera, baheda, sallaki, karonda, patala, khaira, šaka i palaša drveće. Sve drveće je bilo lijepo ukrašeno voćem i cvijećem.
Kralj je vidio jelene, tigrove, veprove, lavove, majmune, zmije, velike odrasle mužjake i ženke slonova s mladuncima i slonove s četiri kljove s njihovim ženkama u blizini. Vidio je i krave, šakale, zečeve, leoparde i vodenkonje. Vidjevši sve životinje u paru i s mladuncima, kralj se sjetio svojih životinja, pogotovo svojih slonova, i toliko se rastužio da je odsutno zalutao među njih.
Iznenada, kralj je u daljini začuo zavijanje šakala. Preplašen je počeo lutati naokolo, osvrćući se na sve strane. Ubrzo je došlo podne i kralj se počeo umarati. Mučile su ga glad i žeđ. Mislio je, „Kakva sam to grešna djela činio da sam sad prisiljen tako patiti? Grlo mi je suho i gori, a želudac mi je prazan i kruli. Zadovoljio sam polubogove brojnim žrtvovanjima i bogatom pobožnom službom. Također sam dao mnoge darove i ukusne poslastice svim dostojnim brahmanama. A brinuo sam i o svojim podanicima kao da su moja vlastita djeca. Zašto onda patim? Koji sam to nepoznati grijeh počinio da moram patiti na ovako grozan način?“
Zaokupljen mislima kralj Suketuman probijao se naprijed i na kraju je zahvaljujući svojim pobožnim djelima došao do predivnog lotosovog jezerca koje je nalikovalo slavnom jezeru Manasarovara. Bilo je puno vodenih bića, uključujući krokodile i raznovrsne ribe kao i raznolike ljiljane i lotose.
Predivni lotosi otvorili su se prema suncu, a labudovi, ždralovi i patke veselo su plivali po vodi. U blizini je bilo mnogo lijepih ašrama u kojima su stanovali mnogobrojni sveci i mudraci koji su mogli svakom ispuniti želje. Ustvari, svima su željeli dobro. Kada je kralj sve to vidio, desna ruka mu je počela drhtati a desno oko treptati, sakuna znak (za muškarce) da će se nešto povoljno dogoditi.
Kad je kralj sjahao s konja i stao pred mudrace koji su sjedili na obali jezera, uvidio je da mantraju sveta imena Boga na brojanicama. Kralj im je odao poštovanje i sklopljenih dlanova im se obratio slavnim molitvama.
Zadovoljni poštovanjem koje im je kralj odao, mudraci rekoše: „Veoma smo zadovoljni tobom, o kralju, molimo te reci nam zašto si došao. Što ti je na umu? Reci nam želju svoga srca.“
Kralj im odgovori: „O veliki mudraci, tko ste vi? Kako se zovete? Sama vaša pojava otkriva da ste veliki sveci. Zašto ste došli na ovo lijepo mjesto? Molim vas, sve mi recite.“
Sveci odgovoriše: „O kralju, poznati smo kao deset Višvadeva (sinovi Višnua: Vasu, Satya, Kratu, Dakša, Kala, Kama, Dhriti, Pururava, Madrava i Kuru). Na ovo lijepo jezero dolazimo se okupati. Mjesec Magha (Madhava masa) nastupit će za pet dana (od Magha nakšatre), a danas je slavni Putrada ekadaši. Onaj tko želi sina treba se strogo pridržavati i slaviti ovaj ekadaši.
Kralj reče: „Silno sam se trudio kako bi dobio sina. Ako ste vi veliki mudraci zadovoljni sa mnom, ljubazno mi podarite sreću da dobijem dobrog sina (putra).“
Putrada je, rekoše mudraci, davatelj putre, pobožnog sina. Stoga, dovrši potpuni post na ovaj ekadaši dan. Ako to učiniš, tad ćeš našim blagoslovima – i milošću Gospodina Šri Kešave koji nas je ovlastio – sigurno dobiti sina.
Poslušavši savjet Višvadeva, kralj se pridržavao ovog svepovoljnog posta na Putrada ekadaši prema zadanim pravilima i propisima, i na dvadaši, nakon što je prekinuo post, odavao im je poštovanje iznova i iznova.
Ubrzo nakon što se Suketuman vratio u svoju palaču, sjedinio se sa svojom kraljicom. Kraljica Šaibya je odmah ostala trudna, i kao što su Višvadeve prorekli, rodila je lijepog sina koji je postao slavan i junački princ, a kralj ga je sa zadovoljstvom, kad je za to došlo vrijeme, proglasio svojim nasljednikom. Suketumanov sin vrlo je savjesno preuzeo brigu o svojim podanicima kao o svojoj vlastitoj djeci.
Na kraju, o Yudhišthira, onaj tko želi da mu se ostvare želje treba se u potpunosti pridržavati Putrada ekadašija. Dok je na ovom svijetu, onaj tko se strogo pridržava proslave ovog ekadašija sigurno će dobiti sina, a nakon smrti dostići će oslobođenje.
Onaj tko samo čita i sluša o slavama Putrada ekadašija stječe milost kao da je izvršio žrtvovanje konja. Ovo sam ti objasnio za dobrobit čovječanstva.“
Ovim završava pripovijedanje o slavama Pauša-šukla ekadašija, ili Putrada ekadašija, iz Bhavišya Purane Veda Vyasadeve.
