Mjesec je danas u pobjedničkim nakšatrama: Purva i Uttara Ašada. To je tako, Mjesec se brzo kreće i pokazuje uspone i padove, pokazuje kad smo zadovoljeni i osjećamo se kao da smo na nekom vrhu, a kad smo dolje, skroz nisko, na dnu. Ponekad pobjeđujemo, a nekad gubimo, svijet je u stalnoj vrtnji pa se u skladu s time izmjenjuju pobjeda i gubitak. Zbog te vrtnje dani su različiti, pa nam jedan može biti dobar, a baš sljedeći loš. A mi, ljudi ko ljudi, prepuštamo se emocijama u svakom slučaju, radujemo se ili žalimo. Valovi nas nose bili oni lagani i topli ili burni, bijesni i potapajući. A koliko se u svemu tome iskreno predajemo nekom višem cilju ili svrsi, nečem što je veće od nas i od naših dnevnih ushićenja ili prolaznih tuga?
Prije neki dan bijah upitan: jesi li dopustio Bogu da radi na tvom srcu? To je bilo pitanje za razmišljanje. Ima nešto u tome, u toj predaji, dopuštanju, prepuštanju. Poput vojnika koji se bori za goli život i biva okružen sa svih strana. Tada shvaća da mu ništa drugo nije preostalo nego da baci oružje, digne ruke, okači bijelu zastavu i viče “predajem se”. Da, možda bismo se i mi mogli češće predavati, a ne boriti protiv svih i svega, a na kraju najviše protiv samih sebe. Ima jedan princip, deveti među principima koji govore kako djelovati u bhakti-yogi. A taj jedan spomenuti, zadnji i konačni od svih njih devet, uči o predaji. Atma-nivedanam znači predaj svoju dušu. Atmu, dušu, ne samo tijelo, um, ime i slavu nego dušu, a to je sve što imamo. Drugo niti nemamo, nije naše i može nam biti oduzeto; i bit će, prije ili kasnije.
Recimo, ponekad smo u situaciji kao i onaj vojnik koji pod prijetnjom oduzimanja života preda taj isti život u ruke protivnika. Ne baš da nam se prijeti puškom i bombom, ali nemamo više opcija, ne znamo gdje bismo, što bismo i kako bismo, zbunjeni smo perpleksijama zamršene karmičke mreže i ništa više ne pomaže niti donosi odgovore. Osjećaj je tada “dižem ruke i predajem se, nek me voda nosi”.
Dakle, predaj svoju dušu, brate mili i sestro draga! Netko ili nešto zna bolje od nas, netko ima širu perspektivu, vidi nas odozgo dok poput štakora u labirintu tražimo izlaz. Netko ili nešto je graditelj tog labirinta, inženjer koji je projektirao cijeli svemir. Valjda On zna što je dobro za nas. Uglavnom, da skratim priču koja se može pričati tisućama godina kroz tisuće usta, taj osjećaj kad se predaš struji, pa te nosi točno tamo gdje trebaš biti, treba nam toga češće, a cijena je vjera, odnosno povjerenje da će nas taj tok odnijeti na pravo mjesto.
