Povodom konjunkcije Venere i Jupitera želim zboriti malo više o tim nestašnim momcima, u sljedećim redovima vidjeti ćete zašto nestašnim.
Jupiter je Brihaspati ili deva-guru odnosno učitelj božanskih bića zaduženih za upravljanje univerzumom. Venera je Šukraćarja ili asura-guru, odnosno učitelj “demonskih” bića. To znači da Šukra ima zahtjevan zadatak da “demone” dovede u red. To čini svojim metodama, naravno, nudeći materijalno uživanje, prosperitet i blagostanje. Zato ova konjunkcija predstavlja opasnost u kojoj naša duhovna inteligencija (Jupiter) može potpasti pod utjecaj želje za uživanjem (Venera). Što se tada dešava znamo i opisano je u Bhagavad Giti, u drugom poglavlju, stihovima 62 i 63; „Dok razmišlja o predmetima osjetila, osoba razvija vezanost za njih. Iz takve vezanosti razvija se požuda, a iz požude nastaje srdžba. Iz srdžbe nastaje potpuna iluzija, a iz iluzije pomračenost pamćenja. Kada je pamćenje pomračeno, osoba gubi inteligenciju, a kada izgubi inteligenciju ponovno pada u materijalni vrtlog“)
Dakle, osim ekspanzije povoljnosti koju ova konjunkcija donosi postoji i ekspanzija uživancije koja može dovesti do zaborava više svrhe i gubitka inteligencije.
Priče iz vedskih Purana opisuju arhetipe ovih planeta, a evo ovdje i nekoliko praktičnijih detalja o ovoj konjunkciji: kao što je rečeno Jupiter je guru božanskih bića u univerzumu, dok je Venera ili Šukra učitelj “asura”. U ovoj konjunkciji se sukobljavaju ova dva principa i natječu se za nadmoć. Inteligencija koja nas usmjerava prema višim ciljevima može biti zbunjena prilikama materijalnog uživanja i lako možemo postati žrtva nekih privremenih i trivijalnih zadovoljstava. Jupiter želi jedinstvo sa božanskim, a Venera želi jedinstvo sa materijalnim. Jupiter predstavlja težnju ka prosvjetljenju i duhovnosti, a Venera teži uživanju u materijalnom svijetu. Putevi ova dva učitelja su različiti; jedan podučava odricanju od materijalnog dok drugi podučava o korištenju materijalnih resursa i okolnosti. Zato se može desiti da inteligencija (koju predstavlja Jupiter) zbog neprijateljskog okruženja bude zavedena materijalnim vrijednostima. To predstavlja kompromis duhovnih vrijednosti da bi se zadovoljili neki materijalni prohtjevi. Zbog svega rečenog u sljedećim danima dobro bi bilo potruditi se da pronađemo ravnotežu, da pronađemo životnu mudrost dok istovremeno pokušavamo ostvariti idealno partnerstvo, ljubav, užitak i zadovoljstvo. Zna se dogoditi da u nadmetanju Jupitera i Venere zastupamo visoke vrijednosti pravednosti i morala, a istovremeno kršimo određene norme i padamo kao žrtva nekih nižih vrijednosti. To se ponašanje teško može razumjeti i jedino pojedinac sam sebi može pružiti objašnjenje i izgovor za takvo ponašanje. I Jupiter, Guru, i Venera, Šukra; oboje su gurui, ali na suprotstavljenim stranama. Oboje imaju isti cilj, a to je da dovedu svoje sljedbenike na nivo dharme, slijeđenja univerzalnih principa. No, svako od njih se obraća drugačijoj publici i zato ima drugačije metode.
Priča o tome kako je Ćandra (Mjesec) oteo ženu Gurua (Jupitera) te s njom začeo sina Budha (Merkura) je nekima već poznata. U toj je zbunjujućoj zbrci, otimačini žene za koju ne znamo je li svojevoljno pošla ili je stvarno oteta započeo, kako to inače biva, pravi pravcati rat. Tara (žena Gurua Jupitera) se nije htjela vratiti svom domu, opet možda zato jer sama nije htjela, a možda zato jer joj Ćandra nije dao (svatko to tumači kako mu se prohtje). Jedini način za pridobiti Taru nazad bio je započeti rat. Sva diplomacija najmudrijih bića univerzuma, unuka samog stvaratelja Brahme, je podbacila. Ako se oni ne mogu dogovoriti kako ćemo mi?
Vojsku bogova koja se okupila oko Gurua predvodili su Indra, kralj svih bogova, on je bio učenik Gurua i zato uvijek spreman pomoći i služiti svog učitelja, te Rudra, koji je bio prijatelj sa Guruom; oni su zajedno učili od mudraca Angire koji je otac Gurua. Na drugoj strani, braneći Ćandru i Taru bio je Ušana (ili Šukra, odnosno Venera) koji je okupio sve sile univerzuma suprotne božanskim snagama. Rat je započeo i cijeli se univerzum tresao. A sve zbog žene, naravno. Borba je tako trajala i trajala dok obje strane nisu otkrile da je Tara trudna. Tada su zastali i počeli se pitati “čije je dijete?” To dijete je bio Budha, odnosno Merkur. Čim se rodio bio je ljut na Taru, ali to je priča za drugi put.
Poanta koju želim istaknuti je neprijateljstvo Jupitera i Venere u koje je upleten i Mjesec. Pogledajmo pozadinu opisanu u pričama iz Purana. Ova trojka su u ratu i prepirci. Naravno, nakon svega, obje strane su se nekako primirile i pomirile. Kao i mangupi koji se pomlate i okrvave nosove pa se na kraju smire. No neprijateljstvo Gurua i Ušane (drugo ime Šukre) ostaje.
Šukra (ili Venera) je čudan lik. Veliki je učenjak, sin Bhrigua i unuk Brahme. Bhrigu je jedan od prvih astrologa u univerzumu, njegova “Bhrigu Samhita” se danas koristi kao klasičan tekst đjotiša. A Šukra je dobio ulogu gurua, učitelja svih koji djeluju u raja-guni ili odlici strasti, Šukra je guru strastvenih bića koja žele uživanje i kreiraju svijet po svojoj mjeri, odnosno koriste resurse prirode da stvore okruženje u kojem mogu uživati i zvati ga svojim svijetom. Taj koncept “mog svijeta” zvuči u redu i sve je nekako u redu dok moj svijet ne počne zadirati u tvoj svijet. Ima mnogo svjetova na ovom svijetu. I svi traže svoj prostor za kreaciju i resurse za korištenje. Zato koncept “mog svijeta” često stvori probleme. Čim duša poželi igrati ulogu kontrolora prirode stvara se problem. Jer duša nije kontrolor, nije i ne može.
Izvorni grijeh je zavist. Zavidni smo na kontrolora pa dobijemo komadić materijalnog svijeta da se igramo kontrolora i da vidimo na što to liči. Stvaramo granice i ratujemo kako bi obranili, osigurali i proširili svoje. A to “moje” zapravo nije moje jer je tu bilo i prije mene i biti će nakon mene. Dođemo u ovaj život pa se poistovjetimo sa privremenim i prolaznim i ginemo za boje i zastave koje su tu samo nekih stotinu godina ili više. A što je to u odnosu na vječnu dušu, koja nema kraja. Ima li u raju nadmetanja i naroda? Ima li poseban raj za crne pa onda neki drugi raj za bijele ili možda svi idemo u isti raj? Ili pakao, kako tko. Čovjek stvara probleme svojom ljubomorom i zavišću. Umjesto “mog svijeta” treba usvojiti koncept “našeg svijeta” ili “mi svijeta”. Šukra je guru “mog svijeta”, a Jupiter je Guru “našeg svijeta”.
I tako to ide, Venera i Jupiter se druže što je sudar dvaju svjetova; jedan je “moj svijet” u kojem kultiviram “ja i moje”, a drugi je onaj široki i sveobuhvatni “naš svijet” ili “mi” (kad kažem ljubav ja kažem MI). Guru Jupiter je ekspanzionista i globalista, on uključuje i objedinjuje. Jupiter se dobro osjeća u Raku jer smatra da je cijeli svijet jedna obitelj, svi smo djeca istog Boga te stoga braća i sestre. No nekima se to ne sviđa, utopiti se u masu znači izgubiti sebe, toga se boje. Recept je negdje između i poznat nam je već petsto godina; istovremeno smo isti, ali i različiti. To samo filozofija može objasniti. Bojimo se izgubiti svoj identitet, iako on bio privremen (smrću nestaje svaki identitet) i stoga iluzoran u odnosu na vječnu dušu, a ipak se trudimo zadržati ga pod svaku cijenu. Kao da je identitet svojstvo duše, je li stvarno? Bojimo se smrti iako znamo da ćemo umrijeti i da je to neizbježno, zašto se bojimo ako znamo da smo privremeni i smrtni, jesmo li zaista? Tražimo ljubav iako znamo da nitko nije savršen i svatko ima neku manu, zašto volimo ako savršenstvo ne postoji? Sve su to porivi koje duša ima u sebi. Duša, duhovna čestica čiji je simptom svjesnost ili život, živo biće je vječno, a smrt je nepojmljiva za vječnost, u vječnosti nema kraja, vječno znači zauvijek. Zato se živo biće brani od smrti jer to nije njegova osobina. Tražimo ljubav jer je duša prirodno puna blaženstva. Pa to traži u ovom svijetu. Imamo identitet koji je iskrivljen jer prolazi kroz filter materijalnih želja i interesa. No to ne znači da je identitet iluzija i da ga nakon smrti nema. Personalisti prihvaćaju vječni identitet duše, a impersonalisti ga odbacuju. Ako je ovaj svijet preslika duhovnog, ako sve što je nastalo izvire iz izvora svega, kako iz tog izvora može nastati nešto čega tamo nema. Ako ovdje imamo identitet, odakle on dolazi, samo iluzija? To mi se čini tako tužno, baš tužno; da smo svi jedno, bez identiteta, kao neka jednolična kaša, samo levitiraš u toj blaženoj svjetlosti i nemaš nikakve osobine. Baš dosadno. Ali dobro, svatko bira svoju filozofiju. “Istovremena jednakost i različitost” lijepo objašnjava probleme spoja Venere i Jupitera, sukoba individualiste i globaliste, dakle istina je u sredini, uvijek i samo u sredini, tamo gdje je srce, u sredini.
Kad je Venera u koaliciji s Jupiterom sve Venerino je pod ekspanzijom i blagoslovom Jupitera. Malo je tu i nadmetanja, ali uz diplomaciju i kompromis svemu se pronađe dogovor. Venera je ljubav, a u svom vrhuncu to je čista, potpuno duhovna ljubav, to je zapravo prava ljubav, samoljubav. Ljubav koja nije pod uvjetima ili zbog interesa jer tada je to onda posao, a ne ljubav. Ljubav je samo zbog ljubavi.
Može Jupiter ekspandirati štošta od Venerinih atributa pa zabrazditi u hedonizam, inteligencija se zbuni pa padnemo u kušnje. Nekima je taj pad ugodan, kao kad se spustiš na meki jastuk. Pa ako volite meke jastuke ovaj spoj to omogućuje. Venera je užitak, a to je također i hrana, kuhari su na vrhuncu, domaćini i domaćice vladaju scenom, poljoprivreda cvate, ljekovito bilje je posvuda, wellness je naš spas, privrženost obitelji, domu ili domovini buja. Diplomacija također, dobri poslovi i trgovina, sposobnost stvaranja harmonije i sklada, umjetnost, estetika i sve što je lijepo i ugodno. Sve to i još više daju Jupiter i Venera. Samo da ne bude ekspanzija kilograma u tijelu.
Venera i Jupiter kombinacija daje sattva-gunu (vrlinu, znanje, inteligenciju) koja kontrolira strast (raja-gunu) pa hedonizam ipak ne prelazi granice. Oni koji su utemeljeni u istini vidjeti će istinu. Ostale će voditi ego, one koji ga imaju, ako ga nemaš onda te vodi ego nekog drugog, možda muža, žene, šefa, predsjednika, svećenika. Ljudi, većina, se tako lijepo daju voditi i obmanuti, većina su stvarno vjernici pa vjeruju u sve i svašta i svakome. Kaže stara knjiga da je sreća koja počinje gorko na kraju slatka i obratno. To je razlika između dvije odlike (gune) prirode: vrline i strasti, odnosno sattva i raja. Teško je to razumjeti kada Jupiter ekspandira Veneru. Htjeli bi sreću sada i ovdje, odmah, neću čekati na bolji život u sljedećem životu ili tamo negdje u raju, ovdje patnja i gulim karmu da bi mi u raju bilo super haj haj baj baj. Ali uz svjetlo istine možemo razumjeti da nije sve baš tako plošno, linearno, pravac od točke A do točke B. Ima tu malo zavoja i krivulja u kojima treba imati vještine vožnje.
Image by Sang Hyun Cho from Pixabay
