Danas ujutro Mjesec ulazi u Krittika nakšatru i približava se Marsu. Krittika znači plamen ili oganj, lijepa slavenska riječ za vatru čije je božanstvo Agni (slično kao oganj). Krittika je oštra kao britva, prodire duboko ispod površine, u nevidljive sfere koje ni rukom ni okom ne možemo dotaknuti. Krittika i Višaka su miješane nakšatre, to znači da daju miješane rezultate, moglo bi biti dobro, a može i loše, nema garancije. No trebamo se sjetiti da je vatra simbol pročišćenja i da se rituali pročišćenja vrše uz vatru. U vatrenim žrtvovanjima vatra se smatra ustima Višnua koji kroz vatru prihvaća ponude.
Dašami je danas ili deseti dan nakon mladog Mjeseca. To znači da se bliži pun Mjesec i eto ga uskoro, odnosno u nedjelju 5. 2. Dašami je povoljan dan i daje potencijale za ostvarenje uspjeha u mnogim aktivnostima.
I tako dan za danom, svaki je dan nešto novo i drugačije. Iako se planeti, zvijezde i sateliti vrte stalno u istom krugu, po istoj cesti zodijaka, ipak svaki je sljedeći dan drugačiji od prethodnog i svaka je novorođena osoba drugačija od one rođene sekundu prije. Heraklit je davno rekao kako ne možemo dvaput stati u istu rijeku. Voda stalno teče i rijeka se mijenja; jednom stanete u jednu vodu, a sljedeći put je to već neka druga voda. Jedan je njegov učenik prokomentirao kako u istu rijeku ne možemo stati niti jedanput jer se ona mijenja i u onom trenutku dok zakoračujemo. Ponekad znamo kamo nas promjene nose, a ponekad nemamo blagog pojma što bismo i kako trebali. Ponekad je pravo vrijeme i jednostavno nam je jasno, nema sumnje ni dvojbe. Drugi put koliko god da mozgamo i pokušavamo, ali nikako da se dogodi. Pitamo se tada je li sve u redu s nama. U svom radu opažam da je to česta sumnja, kako je neizvjesnost neprijatelj koji stvara tjeskobu. No zašto bi stalno i uvijek morali znati što nam je činiti? Kao što se voda u rijeci mijenja tako se i mi mijenjamo, nekad znamo, a nekad ne znamo, postoji pravi trenutak za sve. Postoji vrijeme za sjetvu i vrijeme za žetvu. Postoji ljeto koje donosi obilje sunčanih dana pa se u toplini osjećamo oslobođeno. Dođe i zima pa se stisnemo i promatramo utihnulu prirodu tužnim očima. I jedno i drugo ima svoju svrhu. Kada ne znamo što da činimo možda je baš vrijeme da ne znamo, možda tek korijenje u nama raste. Ono korijenje pod zemljom koje ne vidimo i koje zahtijeva vrijeme, ali kad se jednom primi, dat će plodnu biljku koja će biti neoboriva i duboko utisnuta u nama. Neodređenu budućnost možemo promatrati kao priliku umjesto prepreke. Kada bismo sve znali, život bi bio dosadan, pretvorio bi se u rutinsko obavljanje već poznatog. Ništa novo ni zanimljivo, nema prilike za rast, izlaska iz zone ugode, nema izazova kroz koje najviše učimo, nema iskustava koja ćemo pamtiti kao životno određujuća. Priroda nije takva. Treba se znati prepustiti tijeku vremena i promjena, vjerovati da nam je univerzum saveznik i da igra igru u našu korist, a ne protiv nas. To je težak pothvat: vjera. I prepuštanje rijeci života. Odgovori će doći onda kad budu trebali, a dok ih nemamo, znajmo da je to što ih nemamo s razlogom i da ćemo u prihvaćanju takvih okolnosti rasti užurbano i efektivno, kao što nikad nismo u sigurnom i predvidivom okruženju.
