Pomrčina Mjeseca upravo na nebu. Mjesec se ne vidi, prekrili ga oblaci iz kojih pada kiša. U jednoj pjesmi pjesnik kaže da tisuće malih bogova silaze noćas skriveni u kišnim kapima. To nije slučajno jer Krišna u Bhagavad Giti pjeva kako kiša pada kao rezultat žrtve koju ljudi čine. Kiša je blagoslov kojim Bog blagoslivlja ljude jer vrše svoje aktivnosti kao žrtvu. Netko će reći neeeeeee, mi znamo kako nastaje i zašto pada kiša, nema to ništa s Bogom ni žrtvom ljudi. A ja ću reći da nisi poslušao pjesmu Krišne niti se potrudio razumjeti širi kontekst Bhagavad Gite pa zbog fokusa na drvo ne prepoznaješ šumu. Zatim pjesma kaže da bogovi, odnosno oni koji prebivaju na nebesima potrošivši dobru karmu padaju nazad u smrtni svijet, odnosno na Zemlju. Padaju. Bogovi padaju. Pa se dalje tumači da padaju u kapima kiše, rađaju se kao žitarice pa tako kroz hranu ulaze u sjeme muškarca i rađaju se kao ljudi. Dakle, bogovi stvarno padaju u kišnim kapima. Možda je pjesnik bio inspiriran Krišnom što opet nije slučajno jer Krišna tvrdi “Ja sam sposobnost u čovjeku”. Od tog Krišne ne možeš pobjeći, frajer ima odgovor na svako pitanje. Uglavnom, pomrčina Mjeseca je, kiša pada i tko zna tko se s njom danas spušta, Mjeseca ne vidimo i uskoro će zaći za zapadnim horizontom. Život ide dalje. Vrhunac pomrčine je u 7:58 pa meditirajmo jer nemaš što drugo raditi dok je Mjesec prekriven sjenom. Samo ljubav i mir. Mir iznutra možemo stvoriti, bar za trenutak. Dok ne dođe velika riba koja će pojesti malu ribu. I tako u nedogled. I nikom ništa. Sve u ime mira. Dok se močnici mire, mali ljudi pate, podanici su žrtve. To zovu kolatelarna žrtva, netko to mora biti. Uvijek je neka žrtva, ljudsko društvo ne može bez da nekog i nešto žrtvuje. Pa kad već tako da se nešto mora žrtvovati možda da razmislimo o kojoj to žrtvi Bhagavad Gita pjeva, zbog koje to žrtve bogovi blagoslivljaju ljude na Zemlji.
