Pomrčina je prošla, slijede opušteniji dani. Odmah nakon pomrčine Sunce je prešlo u sljedeći znak, a dan u kojem se to događa zove se sankranti. Kada se nešto mijenja osjećamo se nestabilno. To je početak nečeg novog, kao ulazak u neko novo okruženje koje nam je nepoznato pa nam treba dan ili dva da se snađemo, da upoznamo novu okolinu. Nešto kao prvi dan na novom poslu, nulti stupanj, ima neki potencijal, ali je ipak nula. Pomrčina je zato bila još značajnija prekretnica ili početak nekog novog trenda. Još samo da Mars pređe u Ovna, da prestane konjunkcija Jupitera i Saturna pa da Venera i Merkur izađu iz Škorpiona, ali onda će biti Sunce sa Saturnom, a nakon toga i sa Venerom pa Marsom, a Sunce prži i tlači kao neki diktator koji ti ne da disat. I tako prođe život u čekanju savršenog trenutka, onog najboljeg stupnja. Na kraju balade shvatiš da treba radit što ti srce kaže, ono najbolje što znaš i umiješ, daješ sve od sebe, a rezultati će doći. I u trenucima kad se ruši svijet i kad misliš da nema Boga, jer da ga ima ne bi to dopustio, radiš svoje jer od sebe pobjeći ne možeš. Bit će nešto, trud ne može proći nezamijećen. Prioriteti su uvijek prioriteti i tome težiš i kad je pomrčina, bura, jugo i kad si na mirnoj pješčanoj plaži i nacrtaš srce u čast i slavu ljubavi.
U trenucima pomrčine uvijek shvatim da je dobro povući se malo, uzeti odmora, opustiti se, meditirati ili mantrati. Ako znam da će biti kiše uzeti ću kišobran. I to nije samo pitanje praznovjerja u neke planete koje nitko i nikad nije dokazao što i kako rade, da li uopće rade. Pitanje je iskustva, doživljenog ili proživljenog. Ako si umoran, odspavaj brate, ne treba ti disertacija za to. Zdrav razum mi govori da smo svi povezani, cijeli svemir. Makrokozmos je prisutan u mikrokozmosu, isti principi vrijede za planete i atome. Zato pazim na planete i učim od života.
