Pitam se ponekad kako te planete, zvijezde i sateliti utječu na živote mnogih nas malih na ovoj planeti velikoj. Da li nas te kugle plutajući svemirskom prazninom nekom gravitacijom vuku amo tamo i magnetnim silnicama utječu na naše misli i želje? Da li neka nevidljiva zvjezdana prašina pada po našim glavama i kriva je za sve što nam se dogodi? Ili neki “master of puppets” gore na nebu povlači konce i igra se s nama? Može l’ se to raciom objasnit? Može! Evo na primjer: planete određuju vrijeme. Kad izađe Sunce počinje dan. Po gibanjima Sunca, Mjeseca, ali i ostalih planeta pravimo kalendare. Planete nam tako postavljaju osnovni koncept vremena. Zbog njih znamo što je prošlost, a što sadašnjost te očekujemo neku budućnost. Iako nisam siguran da postoji sadašnjost. Koliko ona traje? Ova sekunda je već u sljedećem trenutku prošlost. I tako, nikako da uhvatim sadašnji trenutak jer on stalno postaje onaj prošli ili bivši trenutak. Planete su nam odredile vrijeme po kojem se ravnamo, određuju godišnja doba i ki će ga znat ča još i iz te škatule ne moremo van.
Volim đjotiš jer ima odgovore na nebrojena pitanja; on planete naziva grahe i velika je zabuna strpati grahu u isti koš s planetom. Graha nije obli predmet koji kruži oko Sunca, nekakav spoj elemenata koji kao da emitira nevidljivu energiju zbog koje je nama dobro ili loše. Graha je “hvatač”, ona hvata našu karmu ili sudbinu. Zbog toga se rađamo, zato što moramo iskusiti posljedice naših djela. Ovdje dolazimo do prve zbunjole: kakvih prošlih djela??? Živiš jednom i onda umreš, poslije smrti nema ništa i prije nije bilo ništa. Nitko se nije vratio iz mrtvih da nam kaže što je tamo, nakon smrti. Znači, nema prošlih djela! Ovaj svijet takvim zaključivanjem ispada vrlo nepravedno mjesto gdje jedni imaju previše, a drugi premalo. I sve je to slučajno, netko dobije veličanstvene talente ili inteligenciju, a drugi dobije bolest i probleme. Ako nema uzroka onda je to slučajno. Ali Vede kažu da je duša vječna što meni zvuči jedino smisleno. Ako je vječna ne umire kada tijelo umre, ne, ona se seli u sljedeće tijelo. A grahe su karma ili sudbina koja vezuje dušu. Riječ “grahana” znači pomrčina. Grahe naprave pomrčinu, nedostatak svjetlosti, one pokazuju zbog čega se to živo biće, patnik mali, mora roditi. Ovo mi se iznova i iznova potvrđuje, stalno i opetovano. Grahe te ćapaju i na kraju bude kako ti one pokažu. Ne zato što su one neki tamo Saturn ili Jupiter, jedan s prstenom, drugi šaren k’o apstraktna slika. Ne, nego zato što imamo karmu. Mi glumimo kako smo ovo ili ono, kako ćemo mi ovako ili onako, gledaj me, sad ću ti ja pokazat! A na kraju sve se svede na ono što u horoskopu piše. I opet ponavljam: gledam to svaki dan, grahe su taj master of puppets, a mi se možemo žalit’ kako život nije fer, kako Bog ne postoji, jer da postoji svijet bi bio mjesto u kojem bi ljubav i mir cvali iz svakog kutka, janje bi ležalo s leopardom na livadi, a vojnici ne bi trebali oružje već bi sve rješavali osmijehom i ljubaznošću. Možemo se žalit il hvalit, uzdizat u nebesa i isticat svoju posebnost, vjerovat u svoju jedinstvenost ili možda kukat kako nam je Bog odredio kaznu i to nepravednu. Sve je to super, ljudi imaju nadu i vjeru. To je pokretačka sila, kreativni impuls koji je smisao života. Bez toga nismo ljudi. Bez idealizma i vjere pa makar u utopiju nema smisla živjeti, samo robot djeluje po unaprijed određenim postavkama. A opet, sve dođe na karmu i sudbinu. Potvrdilo se iznova i iznova, u tisućama primjera. To je to, to su grahe, naša karma i sudbina.
