Planete gore, planete dole, malo su dobre, malo loše. Evo danas i sutra mlad Mjesec, onaj taman dan (i noć) gdje je Sunce jedina svjetlost. Sunce, centar i duša svega nas jedino osvjetljava danas. Okrenimo se prema centru jer to je izvor. Planete vijugaju, vode nas nekamo, nekim putevima, a mi bi željeli znati kamo, što će mi se dogoditi? Postoje one tvrdnje koje su univerzalne, uvijek ih možeš koristiti i nikad ne fulaju. Kao na primjer: “život je misterija”, “takva ti je sudbina” ili “to ti je karma”. E pa da, sve je sudbina ili karma, sve ima svoj uzrok i posljedicu. Ponekad je uzrok sloboda izbora, a i tu filozofi kroz tisućljeća lome koplja, imamo li ili ne, ako imamo onda koliko, slobode izbora. Na kraju svih krajeva, ovo je svijet iluzije, poput sjena na zidu spilje u kojoj prebivaju Platonovi junaci. Oni čak među sobom biraju najboljeg poznavatelja sjena, ovjenčaju ga lovorima i krunom te tituliraju najboljim tumačem sjena koje plešu na zidu. Onaj tko je otkrio istinu obično je zadivljen svojom spoznajom i trči da objasni vezanima u spilji da su siluete na zidu samo odraz realnosti. Ali kako u nečiju glavu koja je kockasta staviti kuglu, ili obratno, u kuglu kocku. Ne ide. Te stoga i potom entuzijastični donositelj istine biva proglašen ludim, a zatim i izopćen iz društva uvaženih poznavatelja sjena. Tako i mi živimo u svijetu sjena i ponosimo se svojim uspjesima. A Maya (iluzija) obavlja svoju sevu (službu) savršeno. Nije ona sretna, shvaća da je njen posao držati umove ljudi u iluziji. Težak zadatak. Ljepše bi bilo plesati kroz rajeve ovog svijeta ili možda podučavati duhovno znanje kvalificiranim i poniznim učenicima. Ali ne, velike duše ponekad idu u pakao, baš tamo, da donose svjetlost znanja tamo gdje je najviše potrebno. Lako je plesati u raju. Zato Maya prihvaća svoj posao jer zna da to tako treba biti. Skriva se iza Boga, ne možeš je vidjeti ni na koji način. I tako, dok mi razmišljamo što je pravo, a što je krivo, tko je super, a tko fuj, što bi trebalo, a što ne, tko je pravi, a tko krivi, zaključujemo olako ili nakon dugotrajnog premišljanja, kitimo se lovorima i ponosimo, glasno izgovaramo titule da se čuje i zna nadaleko i široko. Dok mi sve to činimo, trudimo se i trsimo, mislim da Maya umire od smijeha. Ili možda plače. Možda jedan dan jedno, drugi put drugo. Ili možda oboje istovremeno. Malo ih je koji znaju istinu. Možeš o njoj čitati, učiti pa čak i predavati predavanja, seminare i radionice, ali živjeti je i u potpunosti joj se predati, rijetki su takvi. Zato je teško spoznati što je sjena, maska ili iluzija. Prvo treba spoznati prirodu samog sebe, tko sam, što sam, ali stvarno, kad su sve sjene obasjane, što ostane? I tu počinje putovanje. A sad jedno pitanje za vas: tko ste, što ste?
