Doba slobode u kojem je važno biti protiv iako rješenje ne postoji

Kad kažete da je nešto lijepo, to znači da je nešto drugo ružno. Ako je nešto dobro, drugo je loše. Onaj koji je u pravu mora uključivati i nekog tko je u krivu. Nema pravog bez krivog, lijepog bez ružnog i dobrog bez lošeg. Ali zašto je to tako ako svi dolazimo i sve potiče sa onog mjesta gdje je sve isto i jednako, onog mjesta koje je postojalo prije big banga, prije nego što se, ne znamo čim isprovocirana, kozmička juha izmiješala te iz nje iskočile nedefinirane čestice materije koje su se čudnovato spojile i stvorile univerzum pun fantastičnih svjetova i bića. Neki to mjesto zovu “praznina”, valjda zato što je tamo sve isto, svi smo jednaki i nema razlike, svatko je savršen u svom položaju, obliku i aktivnostima. Kada makneš te oznake; “dobro” ili “loše”, “pravi ili “krivi”, “lijep” ili “ružan” onda ti ostane samo srž ili vanvremenski duh kojeg sada ne poznajemo pa nam to mjesto u kojem prebiva nespoznatljivi duh može izgledati kao neko ništavilo jer zapravo ne znamo ništa o njemu i ne možemo ga označiti dobrim ili lošim pridjevima.

Jedinstvo je u tom stanju, iznad pravih i krivih. U jedinstvu smo svi pravi, svatko je savršen i točno onakav kakav treba biti, nema ništa što bi trebalo ispravljati ni poboljšati. Ali u ovom svijetu nije tako i silnice materije nas tjeraju da se dijelimo, da zauzmemo jednu stranu nasuprot one druge strane. Pa sve to vodi do nadmetanja i dokazivanja tko je bolji, jači, pametniji, veći itd. Onda ulazimo u svete ratove za svete vrijednosti moje vjere ili ideje koja je jedina ona prava, u borbu za slobode, pravdu i jednakost. Borimo se za jednakost protiv onih, njih, drugih, uvijek su “oni” ti neki koji nas ugnjetavaju i ne daju da budemo slobodni i jednaki. Ne znamo baš točno imenom i prezimenom koji su to “oni”, ali glavno da imamo koga za okriviti kao uzrok naših problema. Pa je zgodno da to budu “oni”, neka bude; “oni” su krivi za sve naše probleme. Kad pitaš “koji su to oni?”, odgovor bude “pa oni!”. Eto tako dragi narode, imamo “one” za neprijatelje, odaberite koga hoćete i stavite ga u kategoriju “oni”. Kako se možeš boriti za jednakost ako se boriš protiv nekog pa makar to bili i “oni”. Znači da tog nekog, njih i one, treba pobijediti, poniziti, potlačiti, promijeniti ili preobratiti i onda ćemo imati slobodu i jednakost. Ta borba uključuje strah i negativan pogled na svijet, očekivanje najgoreg. To nisu produktivne i korisne emocije. Valjda se treba boriti za nekog, a ne protiv nekog, za sve zapravo.

Isto je tako i sa pitanjem rješenja problema. Uglavnom nas ponese emocija koja se u masi naroda množi i eskalira. Zamislite samo da tu kolektivno umnoženu emotivnu energiju uložimo u ljubav. No, češće postane važno da se bude protiv, tu objedinjujemo sva svoja nezadovoljstva, potisnutu ljutnju i frustracije, motivirani smo negativnim emocijama. Protiv! Ako se postavi pitanje “a koje je rješenje?” onda uslijedi muk i češkanje po glavi. Ili u drugoj varijanti imamo onoliko različitih rješenja koliko ima ljudi. Sto ljudi, sto različitih rješenja istog problema. Znači; glavno je da smo protiv i pritom nemamo rješenje. Na taj način i to što smo protiv nema smisla. Jer na taj način nema alternative. Nema. A onaj koji je istinski slobodan je slobodan i u zatvoru, njegov um i srce ne možeš utamničiti.

Inače svaka borba ima istu posljedicu: još više borbe. U svakom ratu i u svakoj borbi nema pobjednika, pobjeda je privid. Rezultat je slavlje jednih, a jad drugih. Sve je to privremeno dok se kolo ne okrene i tako to ide, već znate sve. Nasilje rezultira sa još više nasilja, ogorčenost rezultira sa još više ogorčenosti, razočarenje sa još više razočarenja. Nema kraja u tom začaranom krugu. Pa zašto se trujemo, jel’ nam treba to? Nismo li svi čisti k’o suze, duhovne duše, djelići istog duha, pali sa neba na ovaj svijet i sada igramo neke uloge u kojima se ne snalazimo. I onaj vaš neprijatelj je sazdan od duhovne supstance isto kao i vi, našao se u tom tijelu i na tom položaju i zbunjen baulja svijetom i traži rješenja za svoje probleme i pritom griješi. Naravno da griješi, ovaj svijet je ocean grešaka. Sve što je temeljeno u dualnosti je pogrešno. Ako si na jednoj strani onda si za ove druge kriv ili pogrešan. Ispada da nema rješenja u dualnosti. Tako to ide dragi ljudi pa se vi svrstavajte za jedne protiv drugih, borite se za slobodu protiv onih koji su pogrešni ili u krivu.

Marko Aurelije u “Meditacijama” kaže: “Promišljao sam koliko je narav sama napadača bliska mojoj vlastitoj – ne srodstvom krvi ili sjemena, nego dijeljenjem istog uma, istog djelića božanskoga. Stoga mi nitko od njih ne može nanijeti štetu, kao što me nijedan od njih neće zaraziti svojom zloćom. Niti mogu biti gnjevan na svog srodnika, niti ga mogu mrziti. Rođeni smo za suradnju, kao stopala, kao šake, kao vjeđe, kao gornji i donji zubi. Stoga, djelovati u međusobnoj opreci protivi se prirodi – a gnjev ili odbijanje jest opreka.”

Krišna je Arđunu poticao na boj riječima: “Ustani i bori se!”. No, također je opisao kako svatko djeluje u skladu sa svojom prirodom, gunama i varnom. Arđuna je ratnik i njemu je odapeti stotinu strijela iz luka mala šala, zapravo, u tome je najbolji. Zato se Arđuna bori lukom i strijelom. Netko drugi se bori onim sredstvima u rukovanju kojih je najbolji. Netko strast pokazuje uzbuđenim vikanjem, a drugi mekanom mirnoćom. Netko uspjeh postiže inteligentnim odlukama, drugi borbom i nadmetanjem, a treći upornošću i ustrajnošću, netko opet dovitljivom lukavošću, a još netko poniznim služenjem. I opet; svi smo različiti, a opet smo isti. Skupimo glave zajedno i pronađimo rješenje. Niti jedno od mnogih postojećih rješenja neće biti idealno i netko će prosvjedovati. To je priroda ovog svijeta. Zato treba progutati taj dio različitosti i žrtvovati jedan dio svog ega kako bi mogli imati zajedništvo.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Comments

  • Kontakt