Narasimha avatar – opunomoćitelj Marsa

Avatar Višnua po imenu Narasimha je onaj koji opunomoćuje grahu (planetu) pod imenom Mangala (nama poznatu kao Mars) da djeluje u ulogama koje su joj dodijeljene. Uloga Marsa je da štiti. Inače je u mnogim mitologijama poznat kao „bog rata“, a njegova je osnovna uloga zapravo obrana i zaštita. Narasimha se pojavio kako bi zaštitio svog štovatelja (bhaktu) Prahladu.
Budući da pojava Višnuovog avatara nikada nije slučajna, on se pojavljuje da bi istovremeno obavio mnoge svrhe, kao kada rukom pogodimo ne samo jednu muhu nego nekoliko njih. E, Višnu je baš ekspert u tome da u svojim pojavama spoji mnogo zadataka koje obavi istovremeno. Tako i u ovoj pojavi Višnu igra nekoliko uloga. Prva je uloga zapravo zadovoljstvo u borbi s nekime tko je skoro ravan njemu.
Avatar Narasimha se pojavio kao zaštitnik Prahlada. Pojavio se da bi se borio s velikim demonom Hiranjakašipuom. Demon (ili asura) je ugnjetavao cijeli svijet, mnogi su zbog njega patili i cijeli je svijet bio u agoniji zbog njegove nepravde i okrutnosti. Priča počinje na ulazu u duhovni svijet, Vaikunthu. To je mjesto bez tjeskobe, prebivatelji tog svijeta su vječno blaženi. Zapravo za njih vječnost niti ne postoji jer tamo nema pojma vremena kao što je to kod nas u ovom prolaznom materijalnom svijetu gdje moramo mjeriti vrijeme od nastanka do propadanja. Na vrata tog svijeta dospjeli su mudraci Kumare; to su četiri dječaka koji su namjerno ostali dječaci i posvetili se duhovnom traženju, samospoznaji i ostvarenju oslobođenja od vezanosti u ovom materijalnom svijetu. Dječaci nisu uznemireni seksualnom željom i zato su Kumare odlučili da je to stanje dječaštva primjereno njihovom prakticiranju celibata u želji da se oslobode vezanosti za ispunjavanje materijalnih želja.
Dječaci – mudraci Kumare su željeli ući u duhovni svijet kako bi upoznali Višnua i spoznali duhovnu istinu. Na vratima duhovnog svijeta stoje stražari; Đaja i Viđaja. Oni nisu propustili Kumare na audijenciju s Višnuom uz izliku da nagi dječaci ne mogu ući u duhovni svijet. Kumare su ih, zauzvrat, prokleli da se rode u materijalnom svijetu kao demoni. I tako su oni rođeni te igrali različite uloge demona. Jedan od tih demona je Hiranjakašipu iz ove priče.
Hiranjakašipu je rođen od strane oca Kašjape i majke Diti. Kašjapa je bio mudrac, muni, koji je otac mnogih istaknutih osobnosti na strani deva, bogova koji upravljaju univerzumom, ali i asura, demonskih bića koji vječno pokušavaju svrgnuti deve s njihovog prijestolja vladara rajskih predjela univerzuma. Na nagovor svoje žene Diti pristao je biti ocem Hiranjakašipuu čija je uloga bila svrgnuti deve, polu-bogove, i na njihovo mjesto postaviti asure, demone.
Hiranjakašipu je svjedočio smrti svog brata Hiranjakše kojeg je ubio Višnu u obliku avatara Varahe. Hiranjakša je bio oličenje pohlepe i u tolikoj je mjeri opljačkao planetu Zemlju da je ona ispala iz svoje orbite. Zemlju je natrag u orbitu vratio Varaha i usput ubio Hiranjakšu. Mentalitet Hiranjakašipua je bio sličan, želio je vladati svijetom i posjedovati sva blaga ovog svijeta. To je mentalitet asura ili demonskih bića; orijentirani su prema posjedovanju privremenih materijalnih vrijednosti, bogatstva, slave i moći. No, Hiranjakašipu je želio napraviti korak dalje; postati vječan. Želio je da ga nitko ne može ubiti. Shvaćao je moć Višnua i kako protiv te moći ne može ništa. Baš zbog toga njegova je želja bila da postane vječan, neuništiv, nepobjediv, čak i od strane najmoćnijeg Višnua.
Zato se uputio u vršenje oštrih strogosti. Stajao je na vrhovima svojih prstiju i s uzdignutim rukama onoliko dugo dok termiti nisu pojeli njegovo tijelo i oko njegovog kostura napravili termitnjak. Život je ostao u kostima iako tijelo nije postojalo. Tolika je bila moć i odlučnost Hiranjakašipua. Nakon nekog vremena, od siline izvršene askeze, iz vrha lubanje Hiranjakašipua počeo je izlaziti mlaz vatre koji je bio toliko velik da je prijetio uništiti cijeli univerzum. Toplina te vatre dospijela je do samog vrha univerzuma na kojem živo Brahma, stvaratelj cijelog svijeta. Brahma se tako spustio da provjeri izvor te vatre. Tada je vidio termitnjak iz kojeg suklja vatra koja pali i žari univerzumom. Vodom iz svoje posude pošpricao je to mjesto i ugasio vatru. Nakon dodira vode iz Brahmine posude Hiranjakašipu je ponovo dobio svoje tijelo, vratio se u punoj snazi, obnovljenih organa, mišića i kože.
Brahma ga je tada upitao za razlog njegove askeze, a Hiranjakašipu mu je odgovorio da želi besmrtnost. To je dar koji nema nitko u ovom svijetu pa ni sam Brahma. Zato je Brahma morao odbiti tu molbu jer niti on sam to ne posjeduje, a kamoli da to može dijeliti drugima. Zato se prepredeni Hiranjakašipu dovitljivo dosjetio pa tražio od Brahme da ne može biti ubijen niti danju, niti noću, da ga ne može ubiti niti čovjek niti životinja, niti na nebu niti na zemlji, da ga se ne može ubiti niti jednim oružjem i da ne bude ubijen niti u kući, niti izvan kuće. Brahma mu je darovao takav blagoslov, a Hiranjakašipu je mislio da je na taj način pobijedio svoju sudbinu, da je postao besmrtan.
Pun sebe, uvjeren u svoju neuništivost, krenuo je u pohod univerzumom. I zaista vrlo je brzo potjerao deve s njihovih položaja i uspostavio svoju vladavinu nad cijelim svijetom. Ne treba objašnjavati kako to izgleda kada je demon vladar svijeta. Demon koji Višnua smatra za najvećeg neprijatelja sebe i svoje obitelji.
Hiranjakašipu je imao mnogo djece, a jedan od njih je bio Prahlada. Desilo se to da je Prahlada imao priliku slušati Naradu Munija još dok je bio u maternici svoje majke. Narada Muni je poput svetog putnika koji se uvijek nađe na pravom mjestu da odigra baš onu ključnu ulogu koja u pričama o događanjima između bogova i demona uvijek donosi dodatni zaplet ili prekretnicu. Narada je Muni svakog dana govorio majci Prahlada o duhovnom znanju. Znao je da je u toj maternici poseban dečko. Želio mu je dati sve instrukcije o duhovnom znanju i prije nego što se rodi. I tako se rodio Prahlada koji je već od svog rođenja posjedovao svo duhovno znanje i ljubav prema Bogu, Višnuu. Kako je vrijeme prolazilo i Prahlada bio upućen u školu da od svojih učitelja, demonskih savjetnika i učitelja, uči o vođenju rata, osvajanju, diplomaciji i politici. Prahlada nije mario za te teme, on je govori o Višnuu i svoje školske kolege podučavao duhovnosti i štovanju jednog vrhovnog Boga, Višnua.
Hiranjakašipu se svojski trudio da preodgoji svog sina. Kada je shvatio da edukativne metode ne donose željene rezultate demonski je otac odlučio smaknuti svog sina. Promatrao ga je kao neprijatelja, kao nekog tko će uništiti njegovu obitelj. Kao malu sjekiru koja će posjeći veliku šumu moćnih demona koji vladaju univerzumom. Prahlada je svojom nepokolebljivom vjerom u Višnua postao najveća prijetnja ocu. Hiranjakašipu je pokušavao ubiti Prahladu i nikako mu nije uspijevalo, pokušavao je to na sve moguće načine kojih se mogao sjetiti; trovanjem, bacanjem u rupu punu otrovnih zmija, bacanjem s vrha planine, probadanjem kopljima, bacanjem pod noge bijesnih slonova i mnogim ostalim teško shvatljivim metodama. Možemo se pitati kako otac može željeti ubiti svog sina. Ovo je takav slučaj. Sin je štovatelj Višnua i samim tim postaje neprijatelj svom ocu.
Kada je Hiranjakašipu shvatio da njegovi vojnici ne mogu ubiti Prahladu odlučio je poduzeti zadnji korak; sam će ga ubiti. U toj prepirci Hiranjakašipu je upitao Prahladu: „Odakle ti toliko snage, kako to da te ne možemo ubiti, tko je izvor tvoje moći“. Prahlada je mirno rekao: „Izvor moje moći je isti kao i izvor tvoje moći; to je On, Višnu!“ Hiranjakašipu je pobjesnio! Vikao je: „Gdje je taj Višnu, gdje se on skriva, pokaži mi ga, ne vjerujem dok ga ne vidim, gdje je on?“. Prahlada mu je odgovorio: „On je sveprožimajući i nalazi se svugdje.“ „Kako svugdje, ne može biti svugdje, je li on u ovom stubu?“ „Da, On se nalazi i u tom stubu.“ I tada Hiranjakašipu svojom snažnom šakom mlatnu po stubu. U tom se trenu stub rasprsne, a iz njega izađe Narasimha, polu lav polu čovjek. Hiranjakašipu je prepoznao svog najvećeg neprijatelja, Višnua. I tako počne borba koja je trajala točno do sumraka, do onog trenutka kada dan prelazi u noć pa još nije noć, ali zapravo nije niti dan. Tada je Narasimha zgrabio kralja svih demona i točno na pragu njegove palače položio ga na svoje krilo i rašćerupao noktima.
Na taj način su svi Brahmini blagoslovi bili zadovoljeni. Hiranjakašipua nije ubio niti čovjek niti životinja nego kombinacija čovjeka i lava, nije ubijen niti tijekom dana niti tijekom noći nego baš u trenutku kada se to dvoje spajaju, u sumrak, u nekoj kategoriji između dana i noći, nije ubijen niti na nebu niti na zemlji nego na krilu Narasimhe, niti u kući, niti izvan kuće nego baš na pragu svoje palače.
Nakon toga Narasimha se pozabavio uništavanjem cijele vojske demona, svih generala i vojskovođa tiranske vojske. Na tronu je uspostavio pobožnog kralja Prahladu koji je imao posebnu zaštitu Višnua. Na taj je način cijela rasa asura, demonskih bića, preobražena u štovatelje Višnua i u univerzumu uspostavljena pravedna vladavina.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Comments

  • Kontakt