Proizvodnja nektara ili otrova?

Promatram situaciju koja se upravo ubrzano odvija oko nas, širenje pandemije pa potresi u Zagrebu i Sloveniji koji su nas doveli u stanje šoka. Prirodno, razmišljam o uzrocima i posljedicama, reakcijama ljudi. Prva misao jučer ujutro bila mi je: Joj ne, sad još i potres, samo nam je još i to trebalo. Podsjetilo me to na priču o bućkanju oceana mlijeka čiji je proizvod trebao biti nektar besmrtnosti. Sve sile univerzuma su se bile ujedinile u želji da stvore nektar koji će im pomoći da budu besmrtne, uvijek u kontroli nad materijalnim svijetom. Pobjednici i oni koji vladaju, a ovi drugi potlačeni ili podređeni, sluge i iskorištavani. Sve sile, i oni dobri i oni loši, sile dobra i zla, uvijek u konfrontaciji. Uvijek ista priča, borba za prevlast nekoga nad nečime, borba za vječno uživanje u materijalnom svijetu, borba za besmrtnost, iluziju koja nam nije namijenjena i koja je zapravo nedostižna u ovom smrtnom svijetu gdje svi umiremo ranije nego što bi to željeli. Svi se mi trudimo imati ono što ne možemo imati, biti bogovi i kontrolori, upravljati prirodom i koristiti je za ostvarenje samo svojih želja. Trudimo se biti ono što nismo. Pritom zanemarujemo ono što istinski jesmo; duh, duša ili svjesnost, dio cjeline, kap u moru koja je istovjetna moru, sastavljena od istih molekula slane vode kao i cijelo more, bez razlike… Podsjeća me to na vranu koja je privučena sjajnim predmetom, komadom stakla ili odbačenim čepom od pivske boce. Vrani je to privlačno pa skuplja i skuplja takve beznačajne predmete, nama je to otpad, ali vrani je to wooooow nešto svjetlucavo. Tako i čovjek, skuplja trofeje. A sve je to samo odbačeni čep od pivske boce u očima vječnosti.
I u tom pokušaju da se stvori božanski napitak prva stvorena supstanca je bila otrov. Taj je otrov prijetio prekriti cijeli svijet, ugušiti sav život. Čini mi se da smo došli do tog nivoa; stvorili smo toliko otrova da se sada gušimo u njemu. Brutalno zvuči, znam, nimalo utješno. No, priroda ima rješenje za sve. U ovoj priči na primjer ima Šivu koji je bio pozvan da popije otvor. Samo je on mogao popiti otrov i svojim ga moćima transformirati u nektar. Možda bi nam sada trebao Šiva da posrče ovaj virus. Tko bi ga mogao pozvati, ima li tko? Ili je već kasno za nas? Ne vjerujem da je kasno, vjerujem da se čovječanstvo sastoji od pametnih individua koje znaju i mogu napraviti promjenu. A ta je promjena individualna, dešava se unutra, promjena individualnog otrova u nektar.

Zašto toliko vjerujem u čovječanstvo, odnosno čovjeka? Možda zato što ne vidim razloga zašto bi netko zdrave pameti radio protiv svog interesa. Iako se to svakodnevno događa, gledamo to stalno i čudimo se i pitamo kako, zašto, čemu? Teško je shvatiti zašto netko radi na svoju štetu. Krišna kaže da je to zbog požude, pohlepe. Ona te prekrije, izgubiš inteligenciju pa se strmoglaviš u bezdan. No, ja ne gubim nadu. Znam da je svjesnost čovjeka kao vatra koja je prekrivena dimom ili zrcalo prekriveno prašinom. Od dima često ne vidimo vatru ili zbog prašine ne možemo vidjeti odraz u zrcalu. No, vatra je ipak tu i taj odraz je dostupan. Nadam se da će ovi posebni uvjeti života u koje smo stavljeni pomoći da odagnamo taj dim i pobrišemo prašinu sa zrcala naših srca. Tako da se možemo zagledati unutra i vidjeti svoj sjaj. To nam treba. Jer sve ostalo je samo onaj svjetlucavi čep koji može privući samo vranu. Svaka čast vrani, ali čovjek nije vrana, valjda toliko možemo shvatiti.

Priroda je odlučila da uzme time-out. Da malo odmori od čovjeka. Nadajmo se da to neće dugo trajati. Jer prirodo, ti nam trebaš, mi smo tvoji stanovnici, tvoja djeca. Koliko će taj godišnji odmor mame prirode trajati ovisi zapravo od čovjeka, od nas, od tebe draga/dragi koja/koji čitaš, od mene koji pametujem. Online nastava dobro ide, pokazuje da nam ne trebaju knjige i teške torbe, da djeca mogu samostalno rješavati zadatke i tražiti rješenja, da ne trebaju školska zvona koja će ih spašavati od neugodnosti pitanja na koja ne znaju odgovore… Zatvoreno ugostiteljstvo žalim, volimo popiti kavicu uz obalu mora. Ali tek sada vidimo koliko nas taj luksuz košta, koliko zagađujemo, a koliko prirodi zapravo malo treba da mnoge stvari vrati u normalu. Koliki će od nas odahnuti i konačno uhvatiti malo zraka svojim plućima, zraka kojeg godinama nisu disali zbog rada i predavanja poslu i zadacima. Ništa ti ne može vratiti vrijeme, novac uvijek možeš zaraditi, ali ajde budi frajer i zaradi vrijeme. Ne može, novac dolazi i odlazi, a vrijeme samo odlazi i odlazi (tako govori čovjek koji je prešao 50-tu). Ima mnogo toga oko čega možemo razmišljati i razmišljati u ovim trenucima čekanja da sve ovo stane. Vremena barem sada ima, iskoristimo, čitajmo pametne stvari, slušajmo pametne ljude, a ne nekakve proroke katastrofa, teorija zavjere bez dokaza i pokrića, kanalizatora neke svemirske kanalizacije koju spuštaju tu među nas, neke koji baš znaju tajnu virusa (koju im je vjerojatno sam Bog šapnuo u uho) i što je taj virus zapravo, a što nije i je li uopće virus ili opsjena koju „oni“ (uvijek se pitam tko su ti „oni“, kao iz onog filma o Harry Potteru, onaj neki toliko opasan tip kojem ne smiješ niti ime izgovoriti) serviraju jadnima nama kako bi vladali svijetom te slična pusta palamuđenja koja stvarno ničemu ne doprinose osim još većoj zbunjenosti i onom dimu i prašini koju sam prije spomenuo.
Nitko ne zna i ne može predvidjeti što će i kako biti, do kad će ovo trajati (ako vas zanimaju datumi pogledajte prošli članak, tamo je konkretnije opisano astrološkim rječnikom kroz vremensku crtu kako sve to može izgledati u budućnosti). Političari znaju isto kao i ja i ti, liječnici se prvi put u karijeri sreću sa ovakvom pandemijom, matematičari mogu predvidjeti statistiku, ali nitko ne može predvidjeti kako ćemo se sutra ponašati ti i ja. Tu sve počinje i završava. Ti i ja, što ćemo sutra napraviti? Hoćemo li raditi na tome da uklonimo onaj dim koji ne dopušta da stvarno sjajimo sjajem koji jesmo? I hoćemo li voljeti i brinuti se za mamu koja nam daje sve što nam treba i čak više od toga? Znamo li skuhati dobar ručak? Napraviti kruh? Nabrati šparuge? Osnovne stvari, hrana koja nas održava na životu. Znamo li posaditi krumpire? Jeste li posadili krumpire? Sada Mjesec pada i trebali ste posaditi krumpire. Ako ništa drugo barem na balkonu, u tegli ili dvije. Svoju hranu. Ili prepuštate nekom drugom da se brine za vašu hranu? Pa se onda brinemo o sudbini svijeta i predviđamo svakakve scenarije, a ne znamo uzgojiti obični krumpir, osnovno što nam treba da bi bili živi. (Vi koji znate i sadite svaka čast!) Na meni je da radim na sebi, nema veze u kakvoj se krizi nalazim ili ne nalazim. Fokus je na svjetlu vatre, a ne na dimu koji je pokušava prekriti.


Otkriti ću vam jednu stvar: radim kao đjotiš astrolog više od 20 godina i zna mi se dogoditi da dobri ljudi postave kratko pitanje „kakva mi je natalna karta, dobra ili loša?“. Odgovor koji mi je draži je: „loša ti je natalna karta“. Zašto? Ako je natalna karta puna izazova znam da ispred mene stoji borac. Onaj koji će se kroz izazove iskaliti i naučiti, onaj koji će te izazove savladati i steći iskustvo, vrijedne spoznaje, koji će svojim unucima moći pričati proživljene mudrosti o tome kako se izvukao iz problema, riješio komplikacije i konflikte, kako je uz sve moguće prepreke pobijedio i postao boljim čovjekom. Zato se ne bi trebali bojati izazova jer kroz njih rastemo i postajemo jači i bolji. To znam iz iskustva, svog i svih onih ljudi koje gledam i pratim kako se razvijaju i pobjeđuju. Nadam se da će nas ovi izazovi prizvati pameti, da ćemo se savjesno ponašati jedni prema drugima i prema planeti na kojoj živimo, da ćemo slijediti uzore čovječanstva, naše učitelje i dobronamjernike.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Comments

  • Kontakt